I did it my way

 Godinama sam radila na svojem duhovnom uzdizanju, pročitala nekoliko šlepera knjiga, završila faks, učila, učila, učila, čitala, razmišljala, promišljala, kontemplirala, borila se za pravdu, istinu, slobodu, podučavala, vodila dubokoumne konverzacije, pazila na svaku izgovorenu riječ, oblikovala svoje misli, ispisivala stranice dnevnika, dnevnih novina, internetskih portala, stremila nekom boljem sutra istodobno nastojeći uhvatiti trenutak, spoznati njegovu vrijednost te uživati u njegovom nenadoknadivom bogatstvu jedinstvenosti. Bila sam popularna, inteligentna, načitana, elokventna, puna stila, svi su se htjeli družiti sa mnom, susjedi su me pozdravljali i sa strahopoštovanjem šaptali svojoj djeci da sam ja velika faca. Znala sam sve o odgoju djece, održavanju kućanstva, zenu i umjetnosti popravljanja četverotaktnog otto motora, imala sam gomilu prijatelja s kojima sam mogla danima raspredati o važnim pitanjima mikro i makrokozmosa, reikiju, kabali, duhovnosti, tjelesnosti, kemiji, biologiji, fizici i klasičnoj književnosti, velikom preokretu koji je u likovnu umjetnost donio barok, kritičnim trenucima fimske umjetnosti, utjecaju bečkih klasika na naš životni put i o još milijun ostalih više ili manje srodnih tema.
U međuvremenu se nešto dogodilo. Ne znam što. Znam samo da sam, više nehotice nego namjerno, promijenila imidž. Više nisam faca. Više ne punim novinske ni ine stupce svojim umotvorinama. Punim jedino ovaj svoj blog mustrama i fotkama svojeg pletiva. I to me veseli. Osjetim poneki podcjenjujući pogled na prozaičnost moje nove preokupacije i životnog stila, ali ne osvrćem se previše. U miru sam sa samom sobom. Što mi više treba?

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *